04.09. - 18.09.2019.

Jadranko Rebec - Od figure do apstrakcije - izložba

Izložba
Jadranko Rebec – Od figure do apstrakcije
Muzej Mimara, Rooseveltov trg 5
4. – 18. rujna 2019.

Kako preoblikovati kaotični u uređeni svijet – tečaj za napredne

Distancirani pogled promatrača ljudskoga života općenito, a likovnih umjetnosti u našemu slučaju posebno, u pravilu je sazdan od finoga tkanja u kojemu su isprepleteni poznavanje i ironija, isprepleteni poput osnove i potke. Poznavanje je čvrsti temelj: podrazumijeva upućenost u povijesna zbivanja, shvaćanje rezultata određenih procesa te zaključaka što ih je o specifičnoj problematici moguće donijeti. Ironija pak, s druge strane, poput igle probojna, može biti širokoga raspona; od nemilosrdne i „ubitačne” (koja prelazi u rugalaštvo i ismijavanje) do blage i dobronamjerne (koja podučava i usmjerava). Kada se tako ocrtanom pogledu pridruži i ruka – umješna u radu, u koordinaciji s okom - dobivamo osobnost koja je sposobna istodobno donositi i relevantne sudove i sama stvarati nove kreacije.

Upravo sam na taj način, tijekom rijetkih susreta u proteklih nekoliko godina, doživio Jadranka Rebeca pa stoga, primjereno tome, i nastojim prikazati njegov karakter - s napomenom kako izvorno značenje grčke riječi eirōneá (hinjenje, ismijavanje) za njega zasigurno ne vrijedi – te, napose, opisati njegovu likovnu produkciju.

Stasao u vrijeme pune afirmacije minimalističkog i konceptualnog slikarstva, formiran sedamdesetih godina prošloga stoljeća (koje je ujedno i vrijeme početka „krize projekta moderne (1) u okruženju dinamične njemačke scene, Rebec je s osobitim nagnućem odmah pristupio zamisli i shvaćanju jedinstvenosti slikarskoga prostora i predmetnosti slike na čemu je – na konstruktivnosti, dakle – gradio, što i nadalje čini, svoje kompozicije. Međutim, ne samo forma, nego još izrazitije kolorizam, odnosno koloristički međuodnosi, zadobivaju za njega primarnu važnost. Tom slikarskom svojstvu, kako sam ističe, prepušta „da u biti nosi poruku na slici” jer „međusobna komunikacija boja daje slici napetost”. (2)

I doista, Rebecovi radovi iz recentnoga razdoblja pokazuju iznimno širok raspon palete – ponekad su boje agresivne, snažnih kontrasta, signalnih kvaliteta (kakve nalazimo u radu iz 2019.) te neobičnih, sasvim iznenađujućih suzvučja/nesuzvučja (kolorističke konsonance i disonance), ponekad nježne i suzdržane do ruba akromatičnosti (kao na većem dijelu ponekih radova iz 2018., no nikad na čitavoj povšini) – te ujedno potvrđuju kako je balansiranje između napetosti i njegova razrješenja konstanta u umjetnikovu tretmanu slike. (3) Iste ambivalentne odlike otkrivamo i kada obratimo pozornost na rukopis u konkretnom, užem značenju toga pojma; zaglađene površine izmjenjuju se s vidljivim tragovima poteza. U pogledu čitavih kompozicija vidljivo je također nastojanje za uvođenjem reda, no nipošto savršenim i krutim, nego takvim koje unutar discipline dopušta njegovo narušavanje, ležerno projavljivanje nereda, zbog čega ni tendencija simetriji nikada nije dovedena do krajnosti.

I premda je po svojoj primarnoj vokaciji apstraktni slikar, Rebec je povremeno pokazivao sklonost za uključivanje figurativnih motiva – svakodnevnih i banalnih, ikoničkih, a opet trivijalnih – u čemu je nedvojbeno zamjetan utjecaj pop-arta. (Zanimljivo je to nečisto stanje za nekoga tko ipak pripada umjetničkoj struji za koju „umjetnost potječe od sebe same” (4) te on i na taj način iskazuje svoju individualnu, nepravovjernu poziciju između.) Naročito indikativnim se u tom smislu pokazuje Autoportret iz 1986. Pred nama je ne samo trostruki motiv tri istovjetna (ili gotovo istovjetna) elementa u trokutnom suodnosu – pri čemu se uvodi i varijabilnost s reminiscencijama slavnih ženskih aktova (Tizianova Urbinska Venera i Danaja te Velasquezova Venera) – nego i trokutna (dijelom i piramidalna) kompozicija koju čini bočno prikazani bicikl s biciklistom, a zapravo narator u bijegu („kao da se žurim da izađem is slike”, kaže sam autor). Pridodamo li tome i pozadinsku romboidnu rešetku vidimo igru geometrijskim likovima (trokut, četverokut) i brojevima (tri i četiri) pri čemu i četiri motiva međusobno tvore prilično deformiran plošni lik i prostorni oblik. Apstraktni dio slike može se shvatiti i kao šala na račun proklamirano tipičnoga hrvatskog dizajna koji, dakako, to ne može biti ekskluzivno. Kvadrati se, u ritmičkim izmjenama crvenih i bijelih geometrijskih likova - koloristički približenih, kao da su na putu stapanja - pretvaraju u prostoručne zvrkaste paralelograme.

Primjer opuštene dekorativnosti ne temu mode i postmodernističke staromodnosti nalazimo u radu 3 for 1 iz 2004. na kojemu rasprostiranje istovjetna ornamenta stvara strukturne ritmove koji definiraju prostor i organiziraju kompoziciju. Uključivanje figurativnih motiva - kojima se, poigravajući se subjektivim impulsima, čas približava pa opet udaljava od njih (to jest, doslovce ih, premazujući stare radove, negira) - unosi subverzivni element u apstrakciju i dekorativnu stilizaciju te autoironijski odnos prema vlastitu radu.

Jadranko Rebec svojim se recentnim radovima - uz poneki osvrt na prethodne cikluse što pružaju uvid u genezu njegova rada - dostojno predstavlja hrvatskoj publici te potvrđuje kao predstavnik visoke likovne kulture koji se ne mora o njoj brinuti, niti dokazivati nekakvu vlastitu elitnu poziciju. Reminiscencije na povijest umjetnosti te reference na likovne prethodnike, ali i na masovnu kulturu pa i kič, nepretenciozno su, rekli bismo žovijalno prisutne; umjetnik koji zna oblikovati kaotičnost svijeta – uređivati ga, ali pritom ne pritezati prejako, jer u njega sklonost redu ne isključuje slobodu poteza - može si to lagodno dozvoliti.

Nikola Albaneže

***
(1) - Ana Medić, Druga apstrakcija i kontekst modernizma, u Apstrakcija – modernizam i suvremenost, Galerija Klovićevi dvori, 2012., str. 31
(2) - Jadranko Rebec, Über meine Malerei, http://jadrankorebec.de/text-2/, pristupljeno 22. srpnja 2019.
(3) - Uputno je napomenuti kako je slikarsku kulturu Jadranka Rebeca likovni kritičar prof. dr. Werner Hofmann povezao s velikom francuskom slikarskom tradicijom „plemenite povšine”. U http://jadrankorebec.de/text-prof-dr-werner-hofmann/, pristupljeno 22. srpnja 2019.
(4) - Karl Ruhrberg, Slikarstvo kao misaona igra, u Umjetnost 20. stoljeća, str. 344